27 July, 2017

Dan sjećanja na ustanak naroda protiv terora kojeg su posvojili i preoteli komunisti

U ustrajnom nastojanju da zasluge za Narodno-oslobodilački rat ne smijemo posve prepustiti komunistima, ukratko se podsjetimo na ovaj primjer ustanka naroda koji se desio u Lici na današnji dan, 27. IIV. 1941. godine.


Naravno, uz zasluge takodje idu i sve ono negativnosti koje su se tada dešavale, a što je ukratko pomenuto i u ovom zapisu srpsko-hrvatske Wikipedije.  Svakome treba priznati njegove zasluge, ali i svako je odgovoran za svoje zločine.

No, u svrhu pokazivanja komunističkog zla, ovdje posebice treba istaći činjenicu kako je u ovom slučaju oportunistička komunistička struja u ustanku naroda svojim nametanjem prevladala i preuzela komandu, i tako, po uhodanom scenariju u borbi za vlast po svaku cijenu, postala počinilac partizanskih zločina tokom Drugog svjetskog rata, boreći se protiv svojih domaćih i stranih neprijatelja, kao i nad stanovništvom u koje su imali sumnju i koje im nije pokazalo odanost.  Tako su svojom pobjedom nad okupatorom i suparnicima u tom višestrukom oslobodilačko-građanskom ratu komunisti postali kormilo tragedije koja će nas snaći nakon završetka rata.  Narod koji je mislio da gine za slobodarske ideale niti je ikad shvatio da je osvanuo okovan žicom komunističkog terora i doktrinacijom u svrhu očuvanja vladavine Nove klase.

Sreća je ipak da smo se 50 godina kasnije otrgli komunistickom mraku i finalnim ratovima izborili za demokracije i slobodu, i tako zauvijek odagnali Novu klasu?!

25 May, 2017

Na Dan mladosti prisjetimo se 45-godišnjeg tamničara kojeg i danas slavimo

Iskoristimo, dame i gospodo libertarijanci, ovaj 'specijalni' dan da posvetimo makar malo energije da naše sugrađane intelektualno otimamo iz ralja komunističke dogme/jednoumlja.

Nije sve individualna krivica doktriniranog i regimentiranog običnog smrtnika što i danas vrjednuje 45-godisnjeg tamničara koji je prisvojio zasluge za pobjedu (onomad slobode željnog) naroda nad fašizmom (koji je takođe zaludio mnoge u snivanju te iste slobode). Budimo blagi, ali i dorečeni u potpunosti, ma koliko istina bila bolna.  Makar jednom godišnje, na ovaj dan, prenosimo Stafetu individualizma na sve geografske krajeve i sve kutke interneta.

Smrt fašizmu, smrt komunizmu, sloboda pojedincu!

24 January, 2017

Pero Simić o drugu Titu

Kakva priča! Kakav monstrum!


A sjećam se da sam kao klinac išao sa cijelim selom na glavnu cestu da vidim Tita i ispratim ga u njegovom posljednjem prolasku kroz Travnik. Imao sam takva očekivanja da je Tito toliko velik i sjajan da sam u potrazi za tom blistavošću šarao lijevo desno pogledom po koloni automobila koja je polako prolazila, ali u svoj toj euforiji i buki među običnim ljudima u sakoima u tim limuzinama nisam uspio vidjeti Tita. Ostao sam duboko razočaran i uplakan zbog toga, neostvarena misija koja mi je ostala neprežaljena dugo godina. Eto tako je bio doktriniran jedan prosječan dječačić koji još ni u školu nije išao.

Inače moram reći da skidam kapu gospodinu Peri Simiću. Od njega sam ne tako davno konačno naučio da je Drugi svjetski za narode Jugoslavije kao prvo bio višestruki građanski rat, u kojem smo se međusobno tamanili, pa tek onda rat protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije. Vlo bitna činjenica za koju se nadam da će se eventualno svakom čovjeku sa ovih prostora posložiti u glavi. Ovaj dokumentarac kao i mnoge druge gdje govori Pero Simić toplo preporučujem.


10 January, 2017

Liberali sa sluhom za progresivnu državu i protekcionizam u domaćoj privredi?

Gledajući gostovanje profesora Miodraga Zeca u banjalučkoj emisiji Ljudovanje, kao i obično u njegovim TV nastupima, i ovaj put sam uživao u pregršti interesantnih anegdota u njegovoj argumentativnoj kritici Evropske unije i vještom raskrinkavanju konvencionalne kolektivističke mudrosti koja preovladava u regionu, zabilježio par tema za kasnije dublje istraživanje - poput Karla Velikog.  Međutim, ovaj put ne mogoh zanemariti par stvari koje bi trebalo da muče svakog dosljednog klasičnog liberala (libertarijanca).

Kao prvo, profesor Zec je negdje u emisiji rekao da je država najvrijedniji izum ikada izmišljen.  Da je ova izjava potkrijepljena pažljivim liberalnim obrazloženjem o kakvoj se to državi zapravo radi, to ne bi bio problem.  Većina libertarijanaca mogu prihvatiti takvu tvrdnju, pod uslovom da se pod tim misli na državu svedenu na osnovne funkcije zaštite života, vlasništva, i slobode ponašanja pojedinca (policija, sudovi-vladavina prava, vojska)., i vrlo malo drugih stvari.  Ništa od toga u cijeloj emisiji nije rečeno.

Štaviše, u nastavku je profesor Zec naznačio kako je naš problem to što nemamo obrazovanu vladajuću elitu.  Taj argument je tačan samo ako obrazovana elita shvata neophodnost minimalne države i djeluje u skladu sa takvim uvjerenjem.  Ova činjenica ne smije biti zanemarena, već propovijedana do besvijesti.  Međutim, čini se da profesor Zec želi vladajuću elitu koja će za narod činiti svašta nešto.  To je već put u ropstvo sa neobuzdanom državom.

Otud vjerovatno i profesorov stav da je on za zaštitu domaće proizvodnje, dok se ne postigne konkurentnost.  Da li je za takvo upravljanje privredom doista potrebna obrazovana elita? Za to nije potrebno obrazovanje već jednostavna korumpiranost, koje imamo u izobilju.  Potrebno je samo pritisnuti prava dugmadi i nalojiti gdje treba, pa bi država odgovorila silom i odbranila svoju nejač od okrutnog tržišta.

Iskreno se nadam da je zalaganje za zaštitu nerazvijene domaće industrije bila moja pogreska u zaključivanju nečeg o čemu je profesor samo dao primjere gdje je to doista tako.  No, ako profesor doista misli da treba zaštititi domaću nerazvijenu industriju, mislim da je ozbiljno u krivu.  Prije svega, protekcionizam nije osobina liberalizma.  Protekcionizam ne pospješuje razvoj domaće privrede, već nagrađuje mediokritet i potiče nemar i lijenost.  Zašto se baviti inovacijama i unapređenjem produktivnosti ako nas je država zaštitila subvencijama, i poklopila stranu konkurenciju visokim uvoznim tarifama i regulacijama?  Očit primjer iz SFRJ: automobili Crvena Zastava.

Rješenje nedostatka kvalitetnog obrazovanja koje bi proizvelo tu takozvanu pametnu elitu, kao i obrazovano i konkurentno pučanstvo, nije u opsežnoj državi koja bi se velikim silama i resursima zauzela za edukaciju, već u maksimalnoj individualnoj slobodi, tj. minimalnoj državi koja se ne miješa u posao tržišta - u ovom slučaju to bi bili edukacijski vaučeri, gdje bi se škole na tržištu natjecale za studente.  Ali bez slobodne ekononomije džabe nam svo obrazovanje svijeta, čak i ako ga oružanom silom zadržimo u našim granicama.

Osvrćući se na profesorovo žaljenje zbog egzodusa mladih i sposobnih u inostranstvo,  ja kažem da nije bitno to što su nam najpametniji i najpreduzetniji otišli i još uvijek odlaze, doći će novi još pametniji i sposobniji ljudi ako otvorimo vrata biznisu i slobodnoj trgovini.  U slobodnom društvu ljudi ne odlaze iz zemlje, oni tamo hrle - često rizikujući vlastite živote da se dočepaju mogućnosti koje sloboda omogućava, tamo donose kapital, znanje, sirovine, energiju, sve što je potrebno za zdravu i konkurentnu ekonomiju.

Istina, domaći nekonkurentni industrijalci bi ozbiljnom liberalizacijom propali daleko brže nego što bi (kao danas decenjama odumirali) pod državnom zaštitom (na plećima poreskih obveznika), ali bi na njihovom pepelu (sa oslobođenim resursima) potom daleko prije nikli novi biznisi na zdravim temeljima.  Neki od novih biznisa bili bi stranog porijekla i vlasništva, gdje bi mahom radili i tajne poslovanja izučavali naši ljudi, neki od kojih bi stečenim znanjem i iskustvom eventualno otvorili i vlastite firme.  Znanjem i iskustvom u kreiranju vrijednosti na tržištu, a ne državnim protekcionizmom.

Dakle, sveobuhvatno rješenje je u sistemu koji je opsežno liberalan i koji se oslanja na tržište da građanima obezbijedi najbolje moguće proizvode i usluge,  Državu treba tretirati kao neophodno zlo koje mora biti svedeno na minimum.  Vlast maknuti iz većine stvari a ne dati je u ruke tobožnjim sposobnim i moralno andjeoskim državnicima, koje vec decenijama nikako da pronađemo i postavimo na vlast.  Pozicija države je takva da ona raspolaže tuđim novcem za korist drugih ljudi, a što nikako ne može donijeti promišljeno i moralno ponašanje u korist društva koje predstavlja.  Promišljeno jedino u vlastitu korist moćnika koji odlučuju.

Još na jednom mjestu sam naišao na sličan primjer domaćeg liberala i ekonomiste - Damir Miljević - koji takođe smatra da je potrebno zaštititi domaću privredu, tvrdeći da u nerazvijenim zemljama slobodna trgovina treba biti ograničena, jer po njegovom misljenju tržišna utakmica između razvijenih i nerazvijenih zemalja nije fer.

Ekonomista Miljević je isto viđenje ponovio i kasnije kada je naveo primjer opštine Rudo, gdje je rekao da nerazvijene opštine u BiH treba zaštititi i subvencionirati, da bi se postigla konkurentnost njenih industrija.  Zanimljivo je i to da njegovi kolege sagovornici, liberal i ekonomista Admir Čavalić i liberal i politikolog Danijal Hadžović na to nisu reagovali.  Bilo je to u ovoj zanimljivoj debati u organizaciji Liberalnog foruma iz Sarajeva.

No, kako bi libertarijanci popravili opštinu Rudo?  Ili bilo koju drugu opštinu, pošto su naravno sve siromašne jer smo zemlja trećeg svijeta.  Tako što bi opštinu Rudo proglasili spacijalnom ekonomskom zonom u BiH i entitetu RS, i potom - ne dovodeći u pitanje državnu i entitetsku teritorijalnost - bukvalno deklarisali nultu godinu.  To bi značilo isključenje iz gotovo svih državnih i entitetskih institucija, zakona, i obaveza, zadržavajuci samo policiju, osnovne pravne i sudske institucije sa funkcijom zaštite života, vlasništva, i garancije poštivanja ugovora.  Slikovitije govoreći, opština Rudo bi kopirala ekonomski model Hong Konga iz 1950tih i 60tih godina.  Tako bi jedna mala siromašna opština koja nema ni mnogo ljudi, ni znanja, ni prirodnih resursa, ni kapitala, a jedino sa nevjerovatno plodnom ekonomskom klimom, bez parazita i gdje svi žive od sopstvenog rada za nekoliko decenija doživjela ekonomsku transformaciju od koje zastaje dah.

Đavo je naravno u detaljima koji zahtijevaju odbacivanje toliko toga priraslog srcu i davanje šanse nečemu novom i nepoznatom. Ali ako je i liberalu teško zamisliti i svojski podržati slobodu, kako li je tek milionima građana koji uistinu vole državu.  Ako ništa drugo, onda je makar na momenat vrijedilo osloboditi svoj um od zauzdavajućih kanži države i zamisliti kako slobodan kao ptica na vlastitom tlu savijaš gnijezdo iz snova.